Marija Antunović iz Vignja na pelješcu preuzela je vođenje obiteljskog slastičarskog posla i u deset godina ga nadogradila vlastitim vrhunskim sladoledima, s kojima osvaja i slovensko tržište. 

Marijini roditelji su 1995. godine u svom domu pokrenuli proizvodnju kruha i slastica. Ona, njen brat Tihomir i sestra Ivana rasli uz tvrtku, a otac i majka ih odmalena uključivali u razvoj posla.

"Naše mišljenje se čulo, naše ideje su realizirane, iako smo još bili manji. Tako smo u ranoj mladosti naučile stvarati i osjećale smo se korisnima“, prisjeća se Marija Antunović govoreći za Forbes Slovenija.

S putnom torbom otišla je iz malog pelješkog mjesta Vignja na studij Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Nakon završenog studija marketinga radila je u medijima, a zatim u velikoj banci. “Ipak, korporacija nije za mene, sve ide presporo, ja sam čovjek od akcije. Osim toga, nedostajalo mi je da se čuje moj glas, na to sam navikla kod kuće“, kaže suvlasnica tvrtke TIM Antunović.

Na fakultetu je upoznala sadašnjeg supruga Ivana Borca s kojim je jedne večeri 2014. godine, dok je još radila u banci, tijekom godišnjeg odmora, šetajući Vignjem, vidjela da se u centru gradu zatvorio jedan lokal.

"Uvijek sam htjela otvoriti nešto svoje, a doma smo uvijek pričali da gradu nedostaje jedna jako dobra slastičarnica, drugačija od svih drugih u gradu. Mislila sam kako je ovo dobra prilika. Raspitali smo se za lokal i brzo odlučili otvoriti vlastitu slastičarnicu“, kaže Marija.

Roditelji su podržali njihovu ideju. Počeli su skupljati novac, podigli kredit, imali su i nešto svojih sredstava. Morali su razmišljati i o tome po čemu će slastičarnica biti posebna. “Studirala sam marketing, znala sam da sve mora imati rep i glavu, misiju, viziju i da ne smije biti samo mrtvo slovo na papiru”, kaže u razgovoru.

Po znanje u Bolognu

Kako će to zapravo biti slastičarna postalo je jasno kada je posjetila sestru koja je u to vrijeme bila na studijskoj razmjeni u Bologni. "Sestra me odvela na sladoled i rekla mi da probam jagode i pistacije. Ona je to namjerno predložila, jer ja nikad nisam voljela ta dva okusa jer su bili previše umjetni. Međutim, u Bologni su bili sasvim drugačiji, kao da sam jela jagode i pistaciju. Morala sam to prenijeti na Pelješac.”

Iako se obitelj slastičarstvom bavila dva desetljeća, o izradi sladoleda nisu znali ništa. "Dobavljači su nas pozvali na besplatne tečajeve, ali su nas učili kako napraviti sladoled s gotovim praškovima i aromama koje pomiješate s mlijekom i vodom. Nije nas to zanimalo. Zato smo odlučili studirati u Italiji. Platili smo nekoliko tisuća eura kako bi moja sestra pohađa jednomjesečni intenzivni tečaj na Carpigiani Gelato University u Bologni. Kasnije je završila još jedan tečaj i postala prvi tehnolog u tvrtki koju smo osnovali u lipnju 2014. godine. Stekli smo znanje kako bi mogli napraviti sladoled kakav želimo, bez unaprijed pripremljenih smjesa i neovisno o bilo kome”, objašnjava sukreatorica zanatskog sladoleda Croccantino.

I nasta zanatski sladoled

Sestra je pripremala i recepte imajući na umu hrvatsko tržište. “U Hrvatskoj ljudi vole malo manje slatki sladoled nego u Italiji. Da bi se sladoled mogao prodavati kao zanatski, mora zadovoljiti određene kriterije. Riječ dolazi od talijanskog artigianale, što bi se moglo prevesti kao domaće. Međutim, sladoled mora biti mnogo više od samog domaćeg. Mora imati odgovarajuću strukturu, teksturu, trajnost, okus itd. Glavni elementi izvornog recepta, poput slatkoće i masnoće, i danas su isti“, objašnjava.

Na otvorenju prvog lokala na Pelješcu sladoled se nudio besplatno. “Ljudi su bili skeptični oko toga hoće li se naš sladoled razlikovati od ostalih. U to vrijeme na hrvatskoj obali nije bilo ni kvalitetnijih sladoleda, svi su bili više-manje isti, a ljudi nisu vjerovali da možemo bolje. No, mi smo za sladoled od limuna iscijedili limun, za džem od jagoda samljeli jagode, koristili svježe mlijeko i svježe vrhnje. Razlika u odnosu na druge sladolede je bila velika i htjeli smo da ga probaju“, kaže Marija.

“Radije uložite u apartmane”

“Kad smo otišli u banku po prvi kredit za pokretanje posla, oni su nam ga odobrili jer smo za njega jamčili obiteljskom tvrtkom koja je tada poslovala gotovo dvadeset godina. Međutim, svi su nam govorili da ne idemo u taj projekt jer će propasti. I to ne zato što bi bili zločesti ili ljubomorni, već iz iskustva. Mnogi su već probali proizvoditi sladolede i opekli se. Ulažite radije u turističke apartmane, to je sigurna investicija. Bilo mi je jako teško, jer sam napustila posao u banci i vratila se na Pelješac krenuti iznova. S tim upozorenjima u glavi svake sam se godine iznenađivala koliko nam je dobro išlo. Znanjem koje smo imali i tehnologijom ojačali smo kvalitetu proizvoda.”

Nadogradnja biznisa

Marija je u međuvremenu stekla zvanje slastičarke i preuzela vođenje obiteljskog obrta, budući da joj je otac otišao u mirovinu. O financijama se brinuo suprug, koji je također ekonomist.

U deset godina poprilično su razvili domaći posao. Danas na Pelješcu imaju četiri vlastite slastičarne, od kojih su tri sezonske i rade samo ljeti, dok jedna radi cijelu godinu. Imaju slastičarnicu u Orebiću, Vignju i Lovištu, a jedna je pokretna, na biciklu.

Na Pelješcu je proizvodnja sladoleda, slastica, kruha s prirodnim kvascem, a u Zagrebu je i tvornica sladoleda. Na to su se odlučili u sklopu projekta Startaj Hrvatska u suradnji s trgovačkim lancem Spar, gdje su i pobijedili. Tako se od zadnjeg kvartala 2022. godine Croccantino sladoled pakira i u Sparu i Intersparu. Sada su se proširili i na slovensko tržište, u 13 većih Sparovih trgovačkih centara.

Na središnjoj zagrebačkoj tržnici imaju i trgovinu peljeških proizvoda u kojoj prodaju vlastite proizvode i proizvode drugih otočkih proizvođača.

Forbes Hrvatska | Manager.ba