Jedan je američki poduzetnik više od 20 godina radio u svom uredu s otvorenim vratima. Smatrao je da takvim postupanjem zaposlenicima šalje pozitivnu poruku, da mu se uvijek mogu obratiti za pomoć ili savjet, a tvrdi i da mu je odgovarala radna atmosfera koja je dopirala iz susjednih prostora.

Kad bismo upitali njegove zaposlenike da li je njima ta praksa odgovarala vjerojatno bi odgovori bili različiti. Manjak privatnosti, slobode i samostalnosti te pritisak okoline kojoj si uvijek ‘na izvolite’ djelatnicima uglavnom pada teže nego rad u zatvorenim, manjim uredima koje dijele s par kolega. Jedan od najvećih problema otvorenih ureda je – buka! Čuju se telefoni, printeri, glasovi kolega na telefonima, dovikivanje, kolege jedni druge prekidaju u radu… Komunikacija je s jedne strane olakšana i brža, koncentracija na posao otežana.

Naravno, sve to ovisi o prirodi posla koji se obavlja. Multitasking koji se promovira kao poželjna karakteristika zaposlenika vrlo je stresan i zahtjevan. Istovremeno, obavljanje više radnji (a zapravo je riječ o brzim izmjenama dviju ili više radnji) često je, a pogotovo na duže staze, kontraproduktivno. Neminovno dolazi do pada koncentracije i u konačnici sporijem i/ili lošijem obavljanju posla. Osobe koje svakodnevno prakticiraju multitasking češće su žrtve izgaranja na poslu. Rješenje? Kao i uvijek mišljenja o mogućim rješenjima su različita.

Postoje zagovaratelji otvorenih ureda (ponajviše iz redova nadređenih) i oni koji preferiraju zatvorene urede (mahom osobe iz redova običnih zaposlenika). Neke tvrtke uvažavaju i jedne i druge pa rad prilagođavaju prirodi posla – kad posao zahtjeva interakciju i bržu komunikaciju među zaposlenima, zaposlenici dolaze u otvoreni, zajednički ured. Kad je posao takve prirode da zahtjeva koncentraciju i mir zaposlenici mogu raditi iz manjeg, zatvorenog ureda ili od kuće kada je to izvedivo. Kod nas takva je praksa vrlo rijetka i najčešće nemamo izbora nego prihvatiti politiku tvrtke u kojoj radimo, odgovaralo to nama ili ne.