Ugostiteljstvo diljem Europe prolazi kroz ozbiljne promjene, sve je više restorana koji od gostiju zahtijevaju unaprijed definiranu minimalnu potrošnju. Ono što je nekada bilo rezervirano za luksuzne klubove ili restorane s Michelinovim zvjezdicama, danas postaje pravilo i u prosječnim lokalima na atraktivnim turističkim lokacijama. 

Ovaj poslovni model postupno se širi i na Balkan, a postavlja se pitanje: hoće li večera u restoranu uskoro podrazumijevati i obvezu prethodno "pristati" na unaprijed zadanu cijenu?

Stolovi s cijenom ulaska

Na talijanskoj obali, osobito u regijama Amalfi i na Sardiniji, restorani uobičajeno traže minimalnu potrošnju od 30 do 50 eura po osobi – neovisno o konkretnoj narudžbi. Slično je i u pariškim kafićima s pogledom na Eiffelov toranj ili popularnim terasama u Barceloni. Često je dovoljno naručiti samo jedno piće, ali po cijeni koja osigurava ozbiljan iznos na računu.

Cilj je jasan – smanjiti broj onih koji satima zauzimaju stol s jednom kavom, dok potencijalna zarada izostaje. Tijekom turističke sezone, kada su stolovi rijetkost, restorani pokušavaju zaštititi svoju isplativost – pa se pravilo sve češće primjenjuje i u Splitu, Dubrovniku, Budvi i Tivtu.

Iako u ostalim balkanskim zemljama ova praksa još nije uvedena kao standard, naznake postoje. U beogradskim restoranima uz rijeku, posebice vikendom i u večernjim satima, gosti nerijetko dobivaju "neizrečenu poruku" – očekuje se određena razina potrošnje. U nekim popularnim kafićima goste se zamoli naručiti nešto dodatno ako planiraju ostati dulje za stolom.

U Hrvatskoj i Crnoj Gori ovo je već stvarnost. Na prestižnim lokacijama poput Hvara ili Kotora, rezervacija stola često podrazumijeva i minimalni trošak – i do 100 eura po osobi, osobito u večernjim satima. Na crnogorskoj obali, stolovi tik uz more dostupni su samo uz prethodno dogovorenu potrošnju.

Pravda ili prevara?

Iz perspektive vlasnika lokala, ova praksa ima poslovni smisao. Sezona je kratka, troškovi visoki, a rotacija gostiju ključna. Minimalna potrošnja omogućuje predvidiv prihod, racionalnije planiranje nabave i održavanje prestiža.

Međutim, dio gostiju – osobito iz zemalja u kojima ovakav model nije uobičajen – može se osjećati neugodno, pa i prevareno. Posebno ako o pravilima nisu unaprijed obaviješteni. To dovodi do neugodnih situacija, a sve češće i do javnog negodovanja na društvenim mrežama.

Ako se trend nastavi, možemo očekivati kako će sve više restorana uvoditi digitalne jelovnike s jasno označenim minimalnim iznosima, dok će rezervacije biti moguće samo uz garanciju potrošnje. 

S druge strane, dio tržišta sigurno će se odlučiti za suprotan pristup – opuštenu atmosferu bez pritiska i ograničenja, želeći zadržati goste koji cijene slobodu izbora.

Jedno je sigurno – granica između gostoljubivosti i poslovne računice postaje sve tanja. A pitanje koje se nameće glasi: hoćemo li sutra birati restoran po jelovniku i ambijentu, ili prema tome koliko smo spremni platiti za mjesto za stolom?

Izvor: BIZLife
Prilagodba: Manager.ba