Bilo jednom jedno malo ribarsko selo na obali Jadrana, koje će se za samo nekoliko desetljeća pretvoriti u omiljeno turističko odredište europske elite… Zvuči kao uvod u bajku, zar ne? Nije bajka, to je istinita priča o Opatiji, kvarnerskoj ljepotici poznatoj i kao Jadranska Nica, Biser Jadrana, Beč na moru ili Stara dama. 

Njena raskošna arhitektura, bujna vegetacija, bogata kulturna baština i fascinantna povijest puna uspona i padova, velikih ljubavi i slavnih gostiju, daju joj pravo nositi ta imena. 

Kako je Opatija, nakon 180 godina turizma, ostala simbol elegancije i luksuza?

Osamljena benediktinska opatija

Iako do 1844. na mjestu današnje Opatije nije bilo naselja, osim zgrade benediktinske opatije Sv. Jakova, područje je bilo nastanjeno drevnim Liburnima još u 10 stoljeću prije nove ere. Po njima je cijeli kraj nazvan Liburnija, a prostirala se duž sjeveroistočne obale Jadranskog mora, uključujući i područje današnjeg Kvarnerskog arhipelaga. Antički tekstovi koji spominju Liburne, opisuju ih kao vješte pomorce i brodograditelje, a kako je tada većina prometa i trgovine išla morem, Volosko, malo ribarsko selo udaljeno par kilometara od središta Opatije, bilo je luka od iznimne važnosti. Osim pomorstva, Liburni su se bavili i poljoprivredom, ribarstvom i trgovinom.

Prekretnica u razvoju Opatije bila je spoznaja o blagotvornom utjecaju klime i vegetacije na ljudsko zdravlje, pa se od sredine 19. stoljeća stanovništvo počinje intenzivnije baviti turizmom. istina, prije toga, turizam kao takav i ne postoji. Ljudi ne putuju zarad užitka, jer su putovanja dugotrajna, naporna i veoma često nesigurna. Putovanje zapregom od Budimpešte do Opatije trajalo je u najboljem slučaju tjedan dana.

Počelo je s jednom "vikendicom"

Dolaskom tehnološke revolucije susjedna Rijeka polovinom 19. stoljeća postaje bogati industrijski grad, a njena elita uživa u svim blagodatima napretka. Riječki veletrgovac Iginio Scarpa na plovidbi svojim brodićem, biva oduševljen ljepotom krajolika i odlučuje u Opatiji 1844. izgradi vilu za odmor. Tadašnji danski počasni vicekonzul u Rijeci, Scarpa je bio iznimno cijenjen član visokog društva, prvi od onih koji počinju dolaziti u Opatiju i graditi svoje vile.

Ako njegov dolazak označimo službenim početkom turizma u Opatiji, najbolje ga je okarakterizirati kao individualni turizam, jer još uvijek nisu postojali organizirani dolasci. Turistički posjet događali su se isključivo za vrijeme "sezone grijanja", od listopada do ožujka, kada je prosječna temperatura u Opatiji bila i do 10 stupnjeva viša nego u Beču.

Drugi značajan trenutak za ovdašnji turizam uspostava je Austrougarske monarhije 1867. godine. Pri raspodjeli političke moći, Mađari su željeli izlaz na more. Grad Rijeka postaje mađarska luka, koju u tadašnjem tisku duhovito opisuju kao mađarski grad u kome Hrvati pričaju italijanski. U svakom slučaju, zbog logistike je bilo potrebno izgraditi željeznicu, iznimno zahtjevan i skup projekt Budimpešta – Zagreb – Rijeka kroz Gorski Kotar. Na izgradnji pruge je radilo 20.000 ljudi, a pothvat je završen 1873. godine.

Na ruku razvoju turizma išla je i inicijativa Georgesa Nagelmacersa, osnivača Orient Expressa, koji je putovanje vlakom pokušavao podići na višu razinu, kako bi putovanje sa spavaćim kolima, restoranom i poslugom postalo poseban doživljaj. 

Izgradnja novoga grada

U to vrijeme, osamdesetih godina 19. stoljeća, među lokalnim poduzetnicima rađa se ideja o osnivanju morskog lječilišta u Opatiji, koja pored mora, ima zdravu izvorsku vodu, čist zrak i obilje vegetacije, pa Austrijske Južne željeznice počinju ulagati u izgradnju hotela, koji niču jedan za drugim. Prednost Opatije je bila i to što se, kao novi grad, mogla graditi i širiti, pa je do kraja 19. stoljeća imala vodovod, čak i telefon u većini hotela. Opatija je tako, postala popularno mondensko lječilište sa 24 hotela, 36 pansiona i 12 sanatorija.

Opatija danas nema stari centar grada, jer je građena planski, iz početka. Velika pažnja posvećena je parkovima od kojih jedan zasluženo nosi epitet najljepšeg. To je park Sv. Jakova koji je projektirao Carl Schubert, tada najveći stručnjak za parkove iz Beča. Vrsni austrijski arhitekta nije imao nimalo lak zadatak, jer se čitav kraj nalazi na kršu i ima veoma malo zemlje. Pored toga, u trendu je bilo egzotično bilje koje je trebalo dovesti iz daleka. Bez obzira na to, čak 80% biljaka koje su posađene u opatijske parkove nisu autohtone sorte. Najstarije drvo u parku, ali i cijeloj Opatiji, atlaski je cedar koji je svjedok izgradnje grada, ali je njegov simbol svakako – kamelija, koja je tada bila vjerojatno najpopularnija biljka na svijetu.

Zašto nije bilo plaže?

Gledajući iz današnje perspektive, medicinski tretmani tog doba su bili prilično čudni. Postoje zapisi o neuobičajenim kupkama koje su bile u ponudi, poput jogurt kupke ili električne kupke, ali je vjerojatno najbizarnija bila zračna kupka (luftbad) koja je bila ništa drugo nego - polusatni boravak na propuhu. Također, liječnici su savjetovali kupanje u moru ne dulje od 15 minuta, jer slana morska voda šteti zdravlju. Iz tog razloga, Opatija u početku nije imala nijednu plažu. 

U parku Sv. Jakova, nakon završetka vodovoda, podignuta je impozantna neobarokna fontana austrijskog kipara Hansa Rathauskog. Specifična je po zanimljivoj skulpturi Heliosa i Selene, u grčkoj mitologiji poznatijih kao bog Sunca i boginja Mjeseca. U parku se nalazi i najstarija građevina Opatije, crkva Sv. Jakova, sagrađena na temeljima benediktinske opatije, po kojoj je grad dobio ime. Iako se prvi put spominje 1449. godine, sve do kraja 19. stoljeća bila je jedina građevina na pustoj morskoj obali.

U donjem dijelu parka 1900. godine izgrađena je zgrada s kavanom i slastičarnom, a danas je dom brojnih umjetničkih izložbi – Umjetnički paviljon Juraj Šporer.

Stanovništvo Opatije se prije pojave turizma bavilo uglavnom zemljoradnjom i ribolovom, ali je nova industrija donijela i nova zanimanja. Nedaleko od parka Sv. Jakova, na obali se nalazi spomenik jednoj takvoj profesiji. Naime, kada ostare ribari ne mogu na more, ali mogu pozivati ljude na brodsku vožnju. Ono što su Veneciji gondolijeri, to su Opatiji – barkajoli, izvorni turistički vodiči, koji su dobro poznavali i more i obalu. "Bitteschön, barke fahren" ili – izvolite na vožnju barkom, rečenica je koja se često mogla čuti u opatijskoj luci.

Razvoju turističke ponude u Opatiji doprinijela su i ulaganja lokalnih obitelji, a prva takva investicija bila je Hotel Milenij. Opatija je u to vrijeme još uvijek bila lječilište i ljudi su dolazili zbog zdravstvenih problema, pa je u svrhu boravka na svježem morskom zraku počela izgradnja šetališta do Lovrana dugog 12 km, nazvanog Lungomare. Prvi dio, sjeverna dionica, od Voloskog do Opatije, završen je 1889. godine kada je Opatija i službeno proglašena prvim lječilištem na moru. Južna dionica koja je povezala Opatiju s Lovranom, dovršena je 1911. i od tada do danas, Lungomare je bio i ostao omiljeno šetalište, pozadina bezbrojnih fotografija gostiju  i neizostavni dio kvarnerskog pejzaža.

 

"Dama s galebom" još jedan je od simbola Opatije. Neki dan oko Uskrsa 1891. mladi njemački grof Arthur Kesselstatt sa svojim je prijateljem i njegovom majkom groficom Fries, odlučio barkom izaći na more. Barka se prevrnula već nakon nekoliko početnih metara. Valovi su bili toliki da im nije bilo spasa. Obitelj je podigla spomenik "Madonna del Mare" na šetalištu Lungomare kako bi bdjela nad dušama grofice i grofa. Komunistima je taj religiozni motiv smetao, pa je spomenik restauriran i sklonjen u muzej, a na njegovo mjesto 1956. postavljena nova skulptura, "Dama sa galebom". Ipak, tu kamenu djevojku mještani i dan–danas zovu Madonina.

Šarm koji ne blijedi

Opatija je početkom 20. stoljeća već bila znana kao mondensko mjesto, austrijska rivijera s bogatim društvenim životom. Razvoj turizma je neraskidivo povezan sa ugostiteljstvom, pa se u Opatiji počelo otvarati puno restorana različitih kuhinja. Saher torta je dolazila izravno iz Beča.

Ipak, razvoj turizma se najviše manifestirao u hotelijerstvu. Hotel Kvarner, prvi hotel koji je Opatija dobila, predstavlja i najstariji hotel u ovom dijelu Europe, a završen je 1884. za samo 10 mjeseci. Sada se još uvijek veoma pažljivo restaurira i trebalo bi biti hotel s 5+ zvjezdica. Hotel Milenij je prvi hotel s 5 zvjezdica u Opatiji, a preko puta njega se nalazi i drugi čuveni hotel, Imperijal u kome je sačuvan u originalu jedan od najljepših prostora Opatije, impozantna Zlatna sala. Prva turistička zgrada je bila vila Angelina. Danas se u njoj nalazi Hrvatski muzej turizma.

Zahvaljujući ovakvoj tradiciji, Opatija i danas predstavlja jednu od perjanica turizma na Jadranu. Susret raskošne srednjoeuropske elegancije, mediteranskog šarma i čudesne arhitekture i dalje je čine iznimni poželjnim odredištem. Štoviše, iako je danas pažnja usmjerena na drugačiji oblik turizma, njen glamur i raznovrsnost osvajaju na prvi pogled i pozivaju na uživanje tijekom cijele godine.

Izvor: Petar Vušurović, TU Magazin
Obrada i prilagodba: Manager.ba