Amerikanci ga poznaju kao Chef Boyardee – nasmiješeno lice na konzervama špageta i raviola. Prodavao je raviole i špagete Amerikancima koji nikada prije nisu kušali talijansku hranu.  A prije nego je postao slavan, bio je tinejdžer koji je napustio dom. Kako je šesnaestogodišnji imigrant postao slavni Chef Boyardee? 

Nekoliko tjedana prije izbijanja rata u Europi, godine 1914., šesnaestogodišnji dječak prešao je Atlantik na putu prema otoku Ellis. Bio je jedan od više od četiri milijuna Talijana koji su od 1880. do 1920. emigrirali u SAD.

Većina ih je dolazila iz ruralnih krajeva južne Italije i Sicilije Bili su poljoprivrednici u potrazi za poslom, a mnogi ga nisu uspjeli pronaći. Unutar pet godina od dolaska, čak se polovica talijanskih imigranata vraćala u domovinu. Za mnoge je Amerika bila prilika za zaradu prije povratka kući. No mnogi su ipak ostali.

Ettore Boiardi rođen je u Italiji, a kuharsku karijeru započeo je s jedanaest godina. Do šesnaeste je već radio u restoranima u Parizu i Londonu. Vjerovao je kako će Amerika biti zemlja njegovih snova.

Poput milijuna drugih, ušao je u SAD preko otoka Ellis. Među talijanskim imigrantima, poznatog kao "Otok suza". Nakon što je prošao imigracijsku proceduru, Boiardi se zaposlio u slavnom hotelu Plaza u New Yorku i brzo napredovao do viših pozicija.

Do kraja Prvog svjetskog rata, Boiardi je već nadgledao večeru dobrodošlice za veterane koju je u Bijeloj kući organizirao predsjednik Woodrow Wilson. Veterani su, nakon talijanske hrane koju su jeli za vrijeme boravka u Europi, kod kuće uživali u – raviolima.

Vrt Italije

U svojim dvadesetima, Boiardi je u Clevelandu otvorio restoran Il Giardino d’Italia "Vrt Italije". Gosti su bili oduševljeni njegovim umakom za špagete koji je postao toliko popularan da ga je kuhar počeo pakirati u stare boce mlijeka i prodavati.

Maurice i Eva Weiner, vlasnici lanca trgovina, predložili su mu 1927. godine konzerviranje umaka. Prepoznali su potencijal u Boiardijevom receptu. Već sljedeće godine, njegovi su se proizvodi prodavali diljem SAD-a. Njegova braća, Paolo i Mario, pridružila su mu se i zajedno su 1928. otvorili tvornicu kako bi zadovoljili potražnju.

Boiardijev prvi veliki komercijalni uspjeh bio je unaprijed upakirani "špageti ručak" koji je uključivao tjesteninu, umak i parmezan. Isprva je prodavao samo umak, a potom i kompletan obrok: suhe špagete, staklenku umaka i malu porciju parmezana. Proizvod je postao hit, a njegova tvrtka postala najveći uvoznik parmezana u SAD-u.

U manje od deset godina, Boiardi je nadgledao čitav lanac – od farmi rajčica do masovne proizvodnje u tvornici.

Od Ettorea Boiardija do Chefa Boyardeeja

Kao poduzetnik imigrantskog podrijetla, Boiardi je želio doprijeti do što većeg broja američkih potrošača. Zato je promijenio izgovor svog imena kako bi ga bilo lakše izgovoriti – i tako je Ettore Boiardi postao Chef Boyardee. U to vrijeme, malo je Amerikanaca redovito jelo talijansku hranu. Chef Boyardee pomogao je milijunima prvi put probati jela poput raviola. 

Tvornica kompanije otvorena je u Miltonu, u Pennsylvaniji. Kako bi zadovoljili potražnju, suradnici su zamolili lokalne farmere saditi više rajčica. U jednom je trenutku tvornica proizvodila čak 250.000 konzervi umaka dnevno.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Boiardijeve su tvornice proizvodile obroke za savezničke trupe. Zbog toga je dobio i Zlatnu zvijezdu za doprinos ratnim naporima.

Lice na etiketi i nasljednik uspjeha

Nakon rata, obitelj Boiardi prodala je kompaniju. Ettore je živio do 1985. godine i ostao lice brenda koji je ostvarivao godišnji promet od oko 500 milijuna dolara.

Od skromnog kuharskog pomoćnika u Italiji do ikone američke industrije gotove hrane – Chef Boyardee dokazao je kako je Amerika doista zemlja prilika.

Izvor: BizLife
Prijevod i obrada: Manager.ba