Zamislite na trenutak da u prodavnici ne možete pročitati sastojke na ambalažama namirnica ili da ne možete provjeriti elektronsku poštu, platite račune ili čak odgovorite na običnu SMS poruku. Kakav bi bio naš život kad ne bismo vladali vještinama tako jednostavnim kao što su čitanje i pisanje? Evo priče o osobi koja je radila mnogo godina u jednoj školi potpuno nepismena.

Otkad John Corcoran zna za sebe, čitanje mu nikada nije bilo lako. Slova su uvijek mijenjala mjesta a suglasnici i samoglasnici bili su za njega isto. U školi je sjedio nepokretno i mirno u svojoj klupi pokušavajući svom snagom postati nevidljiv.

Možda bi njegov život bio drugačiji, ali pedesetih godina prošlog stoljeća nitko nije znao za disleksiju. U drugom razredu je zauvijek zaveden kao mentalno zaostao, a u trećem razredu su ga kažnjavali kada je odbijao čitati. Tako su prolazile njegove školske godine. „Sjećam se da sam, kada sam imao osam godina, molio Boga da sutradan kada dođe red na mene da čitam budem u stanju to da uradim“, navodi John.

Kako bi sakrio svoju nepismenost, Corcoran se počeo loše ponašati, zbog čega su ga uvijek izbacivali iz učionice i davali mu jedinice na testovima. „Predavao sam tuđe radove, krao testove i tražio drugovima da urade domaći umjesto mene. Nisam razumio što je tamo pisalo ali sam znao da nemam drugog izbora.“ Na ovaj način, uz prevare, uspio je završiti školu i maturirati 1956. godine.

Otkrilo se da je John dobar u košarci i to mu je omogućilo da bude primljen na fakultet gdje ga je čekala sportska stipendija i mjesto u košarkaškoj ekipi. Studije na fakultetu postale su pravi izazov i morao je usavršiti svoj talent za pretvaranje.

Uvijek je prikupljao informacije o profesorima, koja pitanja obično daju. Prelazio je kemijskom preko stranica bilježnice praveći se da piše, a onda ih je cijepao i bacao kako nitko ne bi saznao da ne zna pisati. Satima je gledao knjige praveći se da čita.

Koristeći se različitim trikovima, uspio je završiti fakultet, pa čak i postati „diplomirani profesor engleskog jezika“. U tadašnje vrijeme bilo je manjka profesora: tako je John Corcoran postao profesor koji ne zna čitati i pisati. Svakog dana bi u učionici rekao nekom učeniku da čita zadatke iz knjige a potom da piše na tabli. Davao im je standardne testove koje je mogao pregledati stavljajući preko njih papir koji mu je služio kao šablon. „Pošto sam bio profesor, zaista mi je bilo teško kad pomislim da ne znam čitati. To je bila sramota za mene, za državu i za školu“, priča John.

Godine 1965. John je upoznao svoju buduću suprugu Katie. Povjerio joj je svoju tajnu: „Moram ti nešto ispričati“, rekao joj je prije vjenčanja, „ne znam čitati“. Cijeli njihov zajednički život, ona je čitala i pisala papire i pisma umjesto Johna…

Zašto ga nije naučila? Zato što je on bio siguran da mu nitko ne može pomoći.

Poslije nekog vremena, kupio je kuću i iznajmio je, zatim još jednu i još jednu. Jedno vrijeme mu je posao išao dobro sve dok ga sreća nije izdala i posao je propao, ostavivši mu gomilu dugova. Na jesen 1986., kada je napunio 48 godina, John je založio svoju kuću kako bi platio dio dugova, a onda je otišao u gradsku biblioteku koja je organizirala radionicu čitanja, prišao je ženi koja je za to bila zadužena i rekao joj: „Ne znam čitati“. I zaplakao.

Koristeći jedan fonetski metod, polako i strpljivo, slovo po slovo, naučili su ga sva slova. Godinu dana kasnije, njegov posao je ponovno živnuo a John je učio čitati. Pokušavao je čitati sve što ima riječi: knjige, novine, časopise, rečenice na ambalažama prehrambenih proizvoda… Čitanje je bilo tako divno, poput pjevanja.

Jednog dana shvatio je da može uraditi ono što je trebalo da uradi prije 25 godina. Na tavanu je pronašao kutiju punu prašine, otvorio ju je, izvadio iz nje gomilu požutjelih papira i pročitao pisma svoje supruge, koja mu je pisala kada su se tek upoznali. U njima, Katie mu je govorila koliko ga voli.

Na jednoj konferenciji u San Diegu, govoreći pred dvije stotine zapanjenih poduzetnika, John Corcoran je rekao da je vodio posao a nije znao čitati i pisati. Postao je član općinskog savjeta za borbu protiv nepismenosti, pa čak i autor dvije knjige:

„Profesor koji nije znao čitati“ i „Put ka pismenosti“, a također je osnovao i fondaciju koja se bavi podučavanjem osoba koje ne znaju čitati i pisati.