TIHO ODUSTAJANJE
Ne možete me malo platiti, koliko mogu malo raditi 
Manager 30 ožujka, 2023
Izvor fotografije:
WESTEND61.DE

I, čini se, kako poslodavci, pa i država sama, sve više toleriraju to stanje. Razlozi su mnogi, ali najčešći razlog leži u poremećenim parametrima tržišta rada, gdje su i radnici svjesni kako je teško naći im bolju zamjenu, jer se tržište rada bitno osiromašilo kadrovima, a stvoriti nove košta, dok su šefovi svjesni kako je i "tihi radnik" za iste pare ipak još uvijek bolji od neizvjesno boljeg radnika za izvjesno više novca. 


Piše: Boris Čerkuč, Bljesak.info

 

Prije otprilike sedam, osam dana, gotovo posve slučajno, u tom trenutku mi se činilo da bolju temu nemam, na radiju sam spomenuo "quiet quitting". U pauzi između dvije pjesme, u onih jedva minut, minut i pol, prepričao sam tekst koji sam pročitao par dana ranije u dnevnim novinama (da, još uvijek čitam novine, pogotovo subotom). 

I bio sam siguran kako će pričica o "tihom odustajanju", kao zamijećenom novom trendu, kako u svijetu, tako i u najbližem susjedstvu, proći posve neopaženo. Jesam, doduše, poslovično, priču bacio na šalu, ali ipak sam imao osjećaj kako će to proći uz možda tek blagi osmijeh pojedinih slušatelja. 

No, sudeći prema tome koliko ljudi mi je napisalo poruku i koliko njih me je zaustavilo na ulici da bi prokomentirali temu, tiho odustajanje nije više potrebno stavljati pod navodnike. Jednostavno, tema je, oštro poput strijele, pogodila točno u centar. 


Ustati ili odustati? 

Pojam "quiet quitting" prilično je nov, a posljednjih par godina, donekle kao nuspojava pandemije, raširio se iz SAD-a prema ostatku svijeta. Zapravo, iako prijevod tako sugerira, ne radi se o otkazu, nego o odustajanju od posla, ali na način da se posao ne radi punim žarom, da se, što bi kod nas lijepo rekli, stvari samo odrađuju, obavljaju zaduženja na minimalnoj granici traženog, a u skorije vrijeme i ispod nje. 

Prema Gallupu, u SAD-u čak pola radnika, djelatnika, namještenika i dužnosnika svoj posao obavlja u "tihom odustajanju". I, čini se, kako poslodavci, pa i država sama, sve više toleriraju to stanje. Razlozi su mnogi, ali najčešći razlog leži u poremećenim parametrima tržišta rada, gdje su i radnici svjesni kako je teško naći im bolju zamjenu, jer se tržište rada bitno osiromašilo kadrovima, a stvoriti nove košta, dok su šefovi svjesni kako je i "tihi radnik" za iste pare ipak još uvijek bolji od neizvjesno boljeg radnika za izvjesno više novca. 

Drugim riječima, stanje znano tamo kao "quiet quitting" odavno je kod nas poznato pod onom krilaticom "Ne možete vi mene malo platiti, koliko ja mogu malo raditi", eto, čisto da znate na kakvom smo teritoriju. 


Uhljebi, ublehaši i štelići 

Gdje će se, i hoće li se trend napolju uopće zaustaviti, to nitko ne zna. U skladu s neizvjesnim vremenima,  kažu mnogi, izvjesno je da bi se "quiet quitting" mogao nastaviti, a sudeći po onome što moji sugovornici u porukama i u razgovoru  na ulici rekoše, čini se da niti nas trend neće zaobići. 

Doduše, gotovo svi smo zaključili da smo mi ovdje možda i sami rodonačelnici trenda. Kad smo mi, čovječe, izmislili rad kroz nerad, vučemo to još iz socijalizma. Hvataj se državnog posla i na konju si, nije li to mjerilo uspjeha u životu? Malo radiš, pa malo više ne radiš, pa markiranje, pa slobodni dani, pa bolovanja, pa ovo, pa ono, više si u gradu, na kavama, nego u uredu. Ili se samo vodiš da si zaposlen, a ti drugdje 'ladiš muda… 

Dobro, da ne odemo s teme, ima nas još uvijek puno zbilja zaposlenih. I, očito, ima nas previše koji su već u nekoj fazi „quiet quittinga“. Radiš koliko je minimalno potrebno, nemaš više ambicija, niti te tko tjera da budeš ambiciozan. 

 

Kad razum kaže mrš! 

Plaća ne ide prema gore već godinama, uzalud što joj je inflacija pojela davnu vrijednost, uzalud što je život duplo skuplji. Kako šefovi ne osjećaju da treba popraviti stvari, tako i ti osjećaš da je tvoje da ne daš od sebe ništa više nego što te na kraju mjeseca čeka na računu, ista ona cifra već godinama. 

Prestari ili jednostavno preumorni za pobunu, premalobrojni za štrajk, prepametni da se postavite na pod za druge, vi se odlučujete za tiho odustajanje. I dok bi ranije poslodavac možda planuo na vaše egzibicije i na vaš iritantni dvokorak, dok bi ranije učinio sve da ubije tog autopilota u vama ili vas jednostavno najurio iz firme, danas ga nigdje. Izbjegava vas, šuti, priča banalne koještarije. 

Pravi se mutav, svjestan da su i dvokorak i autopilot bolji od traženja drugog. Kojeg možda neće pronaći. Jer drugog nema. Ili je u Njemačkoj, Austriji, Irskoj… Svjestan je i toga kako je vaše tiho odustajanje bolje od toga da vas natjera na veći angažman nekim osjetnim povećanjem plaće. Jer, ne, nema se taj osjećaj, čak i u ovom času kad se barka ljulja, kad brod tone, njima u glavi brodski orkestar još uvijek svira kao da se ništa od navedenog ne događa. 

 

Tiho, tiho teče Neretva… 

Realno, mnogo nas je stvarno tiho odustalo od ove zemlje. Previše nas je zadnjih godina otišlo napolje, ne mogavši više trpjeti uvijek ista sranja, žabokrečinu i poslodavce kojima je glavni argument za nepoštovanje radnika bio da može uvijek za istu plaću pronaći drugoga već sutra. 

Sad smo na knap. Ali rijetki poslodavac, čast izuzecima, razumije važnost trenutka. Većina ih radije prihvaća „quiet quitting“ svojih radnika, samo da se ne bi ujeli za novčanik. A demoralizirani radnici, svjesni kako im nitko neće dati otkaz, ali ni povećati plaću, posao odrađuju tek koliko se mora. 

Zato nema više, makar i lažnog, osmijeha na kasi, za šalterom, u uredima, za volanom taksija. Čak i ako ste od onih kojima je još uvijek dobro ili u vama gori neki žar, ne možete ostati slijepi pored očiju. Ili sjediti na ušima. Nema više smijeha i graje na poslu, nema više ambicioznosti i pokušaja dosezanja novih nivoa. Nema stimulacije, ali zato ima simulacije. 

I nikom ništa. Status quo. Flat. Ravna linija. Kao ono kad srce na bolničkom monitoru prestane davati amplitude. Kao ono kad si mrtav, a još nisi svjestan činjenice. Bilo da si gazda, bilo da si radnik. Tiho odustajanje. Tiho odumiranje. 


Bljesak.info / Manager.ba

 

O Autoru
Manager
Video
ANER KRUŠKONJA, OBRTNIČKA KOMORA HNŽ
Koliko se danas isplati biti obrtnik
DAMIR UZUNOVIĆ, BUYBOOK
Mi smo išli naopačke
JASMIN BADŽAK, EUROSJAJ
Moj radni dan traje 24 sata, ali uživam u svom poslu!