SAVJETI
Suosjećajan vođa ili proždrljivi krokodil – što je bolje za ljude i za kompaniju?
Manager.ba/stratego.hr 24 travnja, 2019
Izvor fotografije:
pixabay.com

Simon Sinek je napisao bestseler o team buildingu i održao govor na TED-u koji je vidjelo, do danas, 17 milijuna ljudi. Tek nakon toga je otkrio tajnu vodstva koja je postala novi temeljac njegove filozofije.

Prosvjetljenje mu se dogodilo dok je razgovarao s časnikom američkih marinaca o tome zašto su ti vojnici međusobno toliko bliski, da vjeruju jedan drugome svojim životom.

General George Flynn je rekao Sineku neka ode u bilo koju menzu u kojoj se hrane marinci i pogleda kako staju u red za hranu. 

Prvi jedu marinci najnižeg čina, zatim oni malo višeg, a vođe jedu posljednji. 

Ta praksa nije ni u jednom pravilniku; marinci to rade jer na taj način vide odgovornost liderstva.

Većina ljudi misli da biti vođa znači imati status, moć i privilegije, a marinci vjeruju da je pravo liderstvo kad si spreman staviti tuđe potrebe iznad svojih.

Stoga je Sinek svoju knjigu iz 2014. naslovio: “Vođe jedu zadnji: zašto neki timovi uspijevaju, a neki ne”.

U knjizi “Vođe jedu zadnji” Sinek predlaže model liderstva koji nema veze s autoritetom, znanjem menadžmenta ili čak s time da je netko formalno postavljen za vođu.

Pravo liderstvo, smatra Sinek, je u tome da vođa preda drugima moć da postignu stvari koje su se činile nemogućima.

Izvrsne organizacije, kaže, “prioretiziraju dobrobit svojih ljudi, a njihovi ljudi zauzvrat daju sve što imaju za zaštitu i napredak organizacije i svojih suradnika.”

Vodimo li vojsku, multinacionalnu korporaciju ili mali obrt, Sinekova poruka je ista: “Odgovorni smo postati vođe kakve bismo voljeli imati”.

 

Poduka iz biologije

Ljudi su opremljeni kemijskim mehanizmima koji nas potiču da štitimo sebe i druge.

Četiri primarna neurokemijska spoja, endorfini, dopamin, serotonin i oksitocin, potiču pozitivne osjećaje poput sreće, ponosa, radosti, postignuća i ispunjenja.

Osim što se zbog njih osjećamo ugodno (kad su dobro izbalansirani), osiguravaju nam dugoročan opstanak.

Endorfine i dopamin Sinek naziva sebičnim kemikalijama: otpuštaju se kad moramo ustrajati u zadacima koje moramo obaviti sami.

Endorfini prikrivaju fizičku bol osjećajem ugode. Oni mogu proizvesti euforiju nakon dugog trčanja – kao u paleolitu, kad su ljudi morali pratiti plijen kilometrima kako bi mogli nešto pojesti.

Dopamin se krije iza toplog osjećaja zadovoljstva kad dovršimo neki projekt ili dostignemo važan cilj na putu do još većeg cilja. 

Osjećaj zadovoljstva koji imamo dok križamo obavljene zadatke s popisa potiče dopamin, a što je zadatak krupniji, to je dopamina više.

Stoga je dobar osjećaj postići nešto krupno. 

Mali zadatak – malo dopamina.

A ako nismo obavili ništa, nema ni dobrog osjećaja.

Serotonin i oksitocin su altruističke kemikalije.

Serotonin je molekularna manifestacija osjećaja ponosa – ono što osjećamo kad mislimo da nas drugi poštuju i sviđamo im se.

U dubini, svi želimo da drugi cijene nas i naš rad, osobito oni u našoj grupi. Ovaj spoj jača vezu roditelja i djeteta, šefa i zaposlenika, vođe i sljedbenika.

Istodobno, oksitocin potiče empatiju i povjerenje, produbljujući te veze.

Za razliku od instant užitka dopamina, oksitocin ima dugoročne učinke, koji jačaju kako se s nekim povezujemo.

Kad se naučimo vjerovati im, a oni počnu vjerovati nama, oksitocin teče. To je kemijska manifestacija ljubavi.

Od njega dolazi toplina koju osjećamo u društvu prijatelja, obitelji bliskih kolega.

Oksitocin potiče velikodušnost koja jača povezanost.

Homo sapiens nije imun na efekt krda: sve te kemikalije nam donose utjehu kad smo u skupini.

“Uvjereni smo da možemo svladati opasnosti u okolini, ako se osjećamo sigurno u grupi. Opasno je biti na rubu. Samotnjak na rubu grupe je podložniji napadu grabežljivca nego netko koga drugi okružuju i cijene”, kaže Sinek.

 

Nakon reptilskog mozga

Da vas pokreću samo endorfini i dopamin, imali biste mozak reptila.

Krokodili, kaže Sinek, djeluju na bazi “samo ja” instinkta.

Kad dva krokodila spaze lešinu gnua kako pluta niz rijeku, oba jurnu prema njoj.

Brži i jači će pojesti sve, i neće ostaviti ništa za drugog.

“Gmazovi nemaju u mozgu ništa što bi nagradilo suradnju”, kaže Sinek.

Priznaje da u top sferama velikih kompanija danas ima mnogo reptilskog ponašanja – mnoga korporativna okruženja poništavaju našu sposobnost za suradnju i empatiju, a umjesto toga potiču paranoju, cinizam i egoizam.

“U vojsci odlikujemo one koji se žrtvuju za druge. U poslu dajemo bonuse ljudima koji su zaradili kad su drugi žrtvovani”, kaže Sinek.

Krokodilsko ponašanje koristi nekolicini u organizaciji, barem na neko vrijeme.

“Možete ostvariti uspjeh kad vođa jede prvi. Ali bit će kratkoročan i teže ćete prebroditi teška vremena. U teškim vremenima ljudi neće hrliti u pomoć vođi, ako smatraju da je on uvijek stavljao svoje interese na prvo mjesto. Možete dresirati lava bičevanjem, ali prije ili kasnije će vas ugristi”, kaže Sinek.

Mnoge banke i druge financijske ustanove trebale su državnu pomoć nakon sloma 2008. godine jer su stavljale profit ispred ljudi.

Sinek to uspoređuje s američkim lancem trgovina Costco.

Ljudi kritiziraju Costco jer njegova dionica sporo raste, ali to je točno samo ako gledate na tromjesečnoj osnovi. Kad pogledate posljednjih nekoliko desetljeća, vidite spori, siguran rast. Da ste 1986. uložili u Costco i General Electric, na GE-u bi imali šesterostruku zaradu, a na Costcou dvanaesterostruku”, kaže Sinek.

Kad je ekonomska kriza potresla svijet maloprodaje 2009., tadašnji CEO Costcoa James Sinegal povisio je satnicu zaposlenicima za dolar i pol, smatrajući da u krizi radnicima treba dati više, a ne manje.

Danas je prosječna satnica u Costcou 21 dolar, a u Wal-Martu 13.

Međutim, Costco ima puno manju fluktuaciju radne snage – samo 10 posto onih koji rade na satnicu.

 

Sve je u empatiji

Sinek kaže da je zbog stvari koje je otkrio istražujući za svoju posljednju knjigu promijenio način na koji upravlja svojim poslom i životom.

“Naučio sam da sam sam za sebe beskoristan. Moj uspjeh ovisi o ljudima s kojima radim – onima koji staju uz mene i moju viziju. Moja je odgovornost da oni rade najbolje što mogu.”

Empatija, moć prepoznavanja i dijeljenja tuđih osjećaja, je najvažniji alat vođe, uvjeren je Sinek.

Izražava se jednostavnim riječima: “Je li sve OK?”

To učinkoviti vođa pita zaposlenika, umjesto da mu kaže “Kupi stvari i odlazi”, kad posao zaškripi.

To se pita klijenta kad jednom harmoničan odnos prestane biti takav.

Sinek kaže da se uvježbava za empatiju na način da obraća pozornost na svakodnevne geste, pridržavanje vrata lifta, dopunjavanje aparata za kavu u tvrtki.

Čak i mali činovi dobrote izlučuju oksitocin.

Što je još bolje, imaju učinak grude snijega – gomilaju se i vraćaju u odnosima s prijateljima, kolegama i obitelji.

Pravo liderstvo nije bastion nekolicine koji sjede na vrhi. Ono je odgovornost svakoga tko pripada grupi, što znači svih nas. Moramo preuzeti svoj dio posla, poduzeti rizik i staviti svoje interese na drugo mjesta – ne uvijek, ali kad je najvažnije”

Tagovi:
Najnovije vijesti
Video
Berislav Marszalek, Entrio
Imamo ljude koji strastveno rade...
februar 2024
ASA Bolnica Sarajevo
DAN KARIJERA ZŠEM-a
Individualnim pristupom studentima, stvaramo ohrabrene mlade intelektualce