EKOLOGIJA
Otpad nije smeće nego prilika za razvoj
Manager.ba/profitiraj.hr Svijet 22 ožujka, 2019
Izvor fotografije:
profitiraj.hr

Da naslov potvrđuje samo jednu od više takvih činjenica, pokazuje i podatak da se svake godine u svijetu stvori oko 45 milijuna tona elektroničkog otpada, a da se sav reciklira, iz njega bi se dobilo željeza, bakra i zlata u vrijednosti 50 milijardi eura!

No, sada se tek šestina pravilno reciklira.

Naravno, takvo recikliranje i izvlačenje vrijedne sirovine nije ni jednostavno ni jeftino, ali je potrebno i u konačnici višestruko isplativo.

U svijetu se  puno govori o otpadu, kako ga zbrinuti, kako ga zakopati, maknuti, baciti u more, oceane, kako ga spaliti, ali premalo kako iz toga stvoriti neku novu sirovinu, vrijednost, novu industriju.

Pametni su to već odavno prepoznali i na otpadu odlično zarađuju, a istodobno, s druge strane, potrošački lobiji i industrije i dalje trljaju ruke i promoviraju potrošački način života.

I to nije sve, nego tek početak priče o otpadu…

Globalno, od ukupno proizvedene hrane, baci se milijardu i 300 milijuna tona hrane ili trećina ukupno proizvedene, vrijedne više od 900 milijardi eura.

Samo za proizvodnju bačene hrane, upotrijebi se toliko energije i prirodnih resursa da je to treći svjetski uzročnik emisije stakleničkih plinova.

Europa koja pokušava biti štedljiva u mnogo područja, baci oko 100 milijuna tona hrane godišnje, u vrijednosti oko 150 milijardi eura. Europska unija u gospodarskim aktivnostima i kućanstvima svake godine stvori oko 2 i pol milijarde tona otpada.

Od toga čak trećina ukupnog otpada ili oko 850 milijuna tona je od građenja i rušenja, oko 740 milijuna od rudarstva, a tek 11 posto otpada nastane od proizvodnje i 8 posto od kućanstava.

Kada se makne mineralni otpad, Unija u prosjeku stvori manje od 2 tone otpada po stanovniku.

Kada se gleda obrada otpada, Unija obradi 2 milijarde i 300 milijuna tona otpada od čega je gotovo polovica otpada nekako upotrijebljena, a najviše, gotovo 40 posto kroz recikliranje, a 6 posto otpada je spaljeno.

Veliki je problem što su ogromne razlike među zemljama nije koje se odgovorno i neodgovorno ponašaju prema otpadu.

Ako se vratimo bacanju hrane, kada bi se u EU bacanje hrane smanjilo barem za polovinu, to bi imalo isti učinak kao da se u svijetu iz prometa isključi svaki drugi automobil. Da ne kažem da se trećinom hrane koja se baci na godinu u svijetu, mogu nahraniti svi gladni, njih 800 milijuna.

Premda se najčešće govori o otpadu od plastike, ona čini tek 12 posto ukupne količine otpada u svijetu.

U posljednjih 70-ak godina proizvedeno je devet milijardi tona plastike, od čega je čak sedam milijardi tona odbačeno u smeće, samo devet posto plastike se reciklira, dok se 13 posto spaljuje.

Izuzetno je zabrinjavajuće što između pet i 13 milijuna tona plastike godišnje završi u oceanima i dobar dio toga progutaju morske ptice, ribe i ostali organizmi. Iako istraživači ne preciziraju jesu li procjenjivali težinu riba s pojedenom plastikom ili bez nje, kažu da će u idućih 30 godina, u oceanima, biti više plastike po težini nego riba. Također, ogroman je problem što se oko 40 posto plastike koja se reciklira pretvara u predmete za jednokratnu upotrebu, poput plastičnih vrećica, slamčica, plastičnog bešteka.

No, šalu na stranu, bez obzira na težinu problema činjenica je da plastika nije jedini i najveći ekološki problem te da za proizvodnju platnene ili papirnate vrećice kao i za plastičnu treba puno prirodnih resursa. Ono što je globalni problem otpada je činjenica da se u velikom dijelu svijeta ne rješava na zadovoljavajući način, a posebno ne koristi kao nova sirovina. Plastika je tu posebna kategorija jer ima jako dug vijek razgradnje. Ali, ona se i može puno bolje i korisnije ponovno upotrijebiti… Tako, može se pretvoriti ne samo u ambalažu, nego i u odjeću, pa tako postoje tvrtke koje prerađuju plastične boce i pretvaraju ih u vlakna koja se mogu uplesti u tkanine. Tako koristi se 50 posto manje energije nego kada se bi se takvi materijali proizvodili od početka. Naravno, malo se spominje što se polimerski materijali mogu koristiti i kao gorivo, jer se uz pomoć novih tehnologija mogu pretvoriti u motorna goriva, što je i ideja kružne ekonomije.

Veliki problem zbog kojeg nastaje sve više otpada je i činjenica da je potrošačko društvo prevladalo, pa je danas gotovo jeftinije kupiti novi, nego popravljati stari uređaj. Tako se zbog benignog kvara, primjerice baterije koja se ne da promijeniti, mora zamijeniti čitav uređaj. Iako bi čak 70 posto europskih potrošača rado popravilo uređaj, sada je zbog toga prisiljeno kupiti novi. Kao što ste možda i primijetili, prije su čak i laici mogli popravljati uređaje, a danas to ne mogu ni profesionalci ili je jednostavno preskupo. Zbog toga je nestao jedan cijeli poslovni sektor – servisa za popravke, ali i proizvođača rezervnih dijelova. Također, sve više se stvara količina opasnog elektroničkog otpada i nepotrebno se crpe prirodni resursi.

Koliko je apsurdna trenutačna situacija, dovoljno govori podatak da bacanje 10 tisuća tona otpada stvara jedno radno mjesto, reciklaža 36, a popravak uređaja gotovo 300 radnih mjesta. Sve to ukazuje na slabosti potrošačke ekonomije, a kada ne bi prevladavali novac i interes koji upravo potiču samo takvu ekonomiju, takav poslovni sektor koji bi se orijentirao na popravke i proizvodnju rezervnih dijelova bi generirao više radnih mjesta i dobiti, nego samo proizvodnja proizvoda. Jedno od rješenja, a koje je i potaknuto u EK je da se uvede obveza minimalnog trajanja uređaja, kao i oznaka koliko uređaj može minimalno dugo raditi. To bi trebalo zadovoljiti potrošače, omogućiti neometani tehnološki napredak te pronalaženje prave mjere između zadovoljavanja potreba i stvarnih potreba tehnološkog razvoja.

No vratimo se mi otpadu… Otpad nije smeće i nije problem, nego vrijednost i gospodarski resurs! No, na žalost u Hrvatskoj se i dalje na otpad ne gleda kao na vrijednost – na sirovinu, energiju i nova radna mjesta koja se tako mogu stvoriti. Umjesto toga imamo politička prepucavanja, a problem otpada se doslovno gura pod tepih zbog čega gubimo na svim razinama, novoj proizvodnji, čistoj energiji, smanjenju zagađenja, stvaranju novih sirovina i novih radnih mjesta. Nevjerojatno je da ni oko toga što Hrvatskoj može donijeti samo dobro, ne može postići suglasje.

Što se tiče e-otpada s početka priče, kada bi se sav godišnji elektronički otpad natovario na kamione, činio bi kolonu dugu 23 tisuće kilometara. No, ono što je još važnije, tako se baci; 17 milijuna tona željeza, 2,5 milijuna tona bakra i čak više od 300 tona zlata – što je 11 posto godišnje proizvodnje zlata u svijetu. Tako se slobodno može reći da moderni svijet svake godine zakopa nekoliko desetaka milijardi eura i to samo elektroničkog otpada! Najviše takvog otpada po glavi stanovnika stvori, začuđujuće Norveška, a najveći zagađivači su SAD, Kina, Japan, Njemačka i Indija.

Da to može i treba biti unosan posao pokazuje i primjer Švedske, gdje se reciklira čak 99 posto otpada iz kućanstava. Osim što recikliraju sav svoj otpad, Švedska ga čak uvozi iz drugih zemalja i od toga ima višestruke financijske koristi. Šveđani vrlo ozbiljno shvaćaju postupanje s otpadom. Evo i nekoliko primjera. U toj skandinavskoj zemlji svi razvrstavaju stari papir, ambalažu, plastiku, metal, staklo, žarulje te baterije. Čak 40 posto Šveđana kupuje ekološke proizvode, a osim što vraćaju prazne limenke i boce, vraćaju i neiskorištene lijekove kojima je istekao rok trajanja. Inače, u Švedskoj čak i kamioni za prikupljanje otpada voze na biodizel i bioplin. Iz potpuno drugog razloga otpad je donedavno uvozila i Kina, koja je primjerice kupljeni plastični otpad reciklirala u svojim postrojenjima. Kako se s novom politikom države, određene vrste plastičnog otpada više se ne smiju uvoziti u Kinu, u svijetu, a posebno u Europi će pitanje otpada već vrlo skoro dobiti još veću dimenziju. Države koju su izvozile plastični otpad u najmnogoljudniju zemlju, tako će u idućih 10-ak godina morati reciklirati i/ili zbrinuti dodatnih 120 milijuna tona otpada, koje bi prije završilo u Kini. Ta zemlja je od 1992. godine uvozila oko 45 posto globalnog plastičnog otpada, a samo je SAD svaki dan slao gotovo 4000 kontejnera natovarenih plastičnim otpadom u Kinu.

Sve je to posljedica promjena u narušenim globalnim gospodarskim i društvenim odnosima. To cijeli svijet tjera, a posebno onaj razvijeni, da osim o svjetskim ekološkim izazovima, budućnosti slobodne trgovine i trgovinskih sporazuma, i traženjima novih modela razvoja gospodarstava, mora dati odgovor na jedan od najvećih globalnih problema koji i uzrokuje veliku većinu svjetskih problema, a to je stvorena globalna kriza nejednakosti. No, to je jedna posve nova tema.

U svakom slučaju, svijet je uvijek i iz složenih situacija, kao što su trenutačne, znao naći izlaz. Izazova, ali i rizika bit će puno, a ova godina bit će možda i presudna za utvrđivanje novih smjerova razvoja međunarodnih odnosa, a onda prilagođavajući se tome i razvoja gospodarstva te pronalaženja rješenja za zbrinjavanje, ali bolje upravljanje otpadom. To sve treba gledati kao i na priliku, jer to je mogućnost za stvaranje nove industrije, novih radnih mjesta, boljeg korištenja, a ne samo iskorištavanja prirodnih resursa, te rješavanje problema koji trebaju postati prilike. No, u kojem će to smjeru krenuti, ponovno će ovisiti o interesu i novcu. Ali bez obzira na sve to, možemo učiniti puno više za jedini planet na kojem živimo, a time i za sebe i kvalitetu budućeg života. Pravilno rješavanje pitanja otpada prava je prilika za to, a krenuti se može od samoga sebe, počevši od banalne sitnice da ćemo otpad prestati zvati smećem…

 

Tomislav Cerovec/profitiraj.hr

Povezani članci

1

2

Tagovi:
Video
Berislav Marszalek, Entrio
Imamo ljude koji strastveno rade...
februar 2024
ASA Bolnica Sarajevo
DAN KARIJERA ZŠEM-a
Individualnim pristupom studentima, stvaramo ohrabrene mlade intelektualce