Indija je, s milijardu i 400 milijuna stanovnika, najmnogoljudnija zemlja na svijetu, a pretendira postati i trećom svjetskom silom.
U srcu Indije, zemlje koja već stoljećima budi maštu putnika i istraživača, nalazi se njena prijestolnica s više od 20 milijuna stanovnika. New Delhi - grad koji poput ostatka Indije pulsira živom i za čovjeka sa zapada gotovo kaotičnom energijom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, piše HRT.
Mostovi suradnje između Hrvatske i Indije postoje još od 16 st. kada su stari Dubrovčani, doputovali u južnu Indiju kako bi trgovali tkaninom i gradili brodove. U Goi su sagradili repliku crkve sv.Vlaha koja i danas svjedoči o slavnim danima Dubrovačke Republike.
Danas u Delhiju postoji mala zajednica Hrvata koji tu žive, ostvarili su tu svoje karijere ili osnovali obitelji. Među njima su Ines, Silvija i Nikolina.
Ines u Indiji živi 12 godina. Došla je 2007. godine studirati klasični indijski ples Katak. Godine 2012. dobila je stipendiju Indijskog vijeća za odnose u kulturi, za studij Katake na akademiji Katekendra, nacionalni institut za Katak, i završila diplomski i postdiplomski na toj instituciji.
Silvija je ekonomiju završila u Zagrebu i onda magistrirala na akademiji u Ljubljani, gdje je upoznala svog supruga. Profesija joj je operno pjevanje.
I Nikolina je umjetnica. Odvažila se na daleki put i dobila za svoju hrabrost stipendiju Indijske vlade. U južnoj Indiji, u državu Keralu počela je svoj studij.
Kako je to živjeti u Delhiju, u jednom od najmnogoljudnijih gradova na svijetu, usred kulture koja je potpuno drugačija od europske?
- Možda Indija nije po svačijem ukusu. Velika je, dosta je prometna, ima jako puno izazova, možda klimatski nije po svačijem ukusu. To su temperature gdje ja živim kroz cijelu godinu otprilike između 43 i 45 °C. Tako da imamo, mi se uvijek zezamo, imamo period pećnice, mikrovalne i Delhijske "zime", rekla je Nikolina.
- Da ste me pitali prije par godina bila bih dosta negativnija, i došla sam i vi se onda žalite jer to nije tako kako je kod nas i tako dalje. Pa vas, pa konstantno nešto komentirate i onda shvatite da vi ipak dolazite u tuđu kulturu. I koliko god je nama nešto strano i drugačije ipak shvatite neke stvari morate prihvatiti, ali isto tako neke vlastite vrijednosti ne želim promijeniti. Tako da recimo meni ono što je najteže prihvatiti, je kašnjenje. Nepoštivanje, ja bih rekla, vremena i dogovora, rekla je Silvija.
Sve je moguće, sve ćemo. Kako ćemo - lako ćemo.
- Sve je moguće, sve ćemo. Kako ćemo lako ćemo, na neki način. Znači nema tog nekog stresa u tom smislu, što je pozitivna stvar. Ali također život u Delhiju zna biti, to može biti jedna prepreka. Radni dan počinje dosta kasno, znači ne od 7,8 kako je kod nas, tako da recimo u jednom danu ne možete obaviti baš puno stvari, objasnila je Ines.
- To je vrlo kompleksna zemlja, vrlo teško je to sažeti u par rečenica - što je Indija. Pogotovo što ja živim Delhiju koji isto nije toliko reprezentativan za cijelu zemlju. Kultura i neki običaji se mijenjaju čim krenete, nakon svakih 20, 30 kilometara bit će neki drugi jezik, neko drugo narječje, neka druga vrsta hrane, glazbe, odijevanja, tradicije, ispričala je Nikolina.
- To je uvijek moje jedno pozitivno iskustvo Indije, taj čaroban intenzitet boja, mirisa, zvukova, može to biti intenzivno i Indija zna biti intenzivna, ali na kraju to je sve jedno pozitivno iskustvo, na koje čovjek kad jednom dođe u Indiju, mislim da je teško da ne dođe ponovno na neki način, izjavila je Ines.
- Ja mislim da naš temperament se teško može mjerit s bilo kojim temperamentom u svijetu, mislim da smo mi jako prepoznatljivi po svojoj srčanosti i toplini i strasti i direktnosti, možda se izražavamo pre direktno. A Indijci su u toj nekoj komunikaciji puno sramežljiviji, možda nisu toliko direktni, jako su pristojni, jako su mekani, jako su nježni, pažljivi, rekla je Nikolina.
- Ja bih rekla da su Hrvati i Indijci slični po gostoprimstvu. U Indiji također mislim da su Indijci jako gostoljubivi, vole strance, i također U Indiji vrijedi jedno vjerovanje Atiti devo bava, što znači da gost je bog. I na neki način svakog gosta koji nam, koji ne znam na primjer dolazi u našu kuću tretira ih se kao više biće na neki način, navela je Ines.
- Brinu se za zajednicu, recimo ja sam imala malariju i bilo je jako, jako loše. I susjedi moji su mi svi dolazili pomoć, nose vam hranu, obitelj dolazi, tako da jako ste zbrinuti, rekla bi tu što se tiče te zajednice - divni su. I nikad se nećete osjećati samom u situacijama, uvijek će vam htjet pomoć, stvarno bez obzira, i imat ćete nekog na svojoj strani. I to neće biti da nešto očekuju nego će najiskrenije bit zabrinuti i brinut se za vas. Tako da vjerojatno do religije ili nekakvog odgoja, al to bi rekla je jedna od divnih stvari ovdje, što bi mogli isto mi nekad na zapadu iskopirat da nismo toliko samo za sebe jer nekad vam ta zajednica može uljepšat život ja bih rekla i pomoći na kraju, ispričala je Silvija.
HRT | Manager.ba