Za Manager.ba piše Enisa Selmanović - Salkić
Sada je moderno razgovarati sa ljudima. Pitati ih šta misle, kako se osjećaju, boli li ih nešto. Šta misle o njegovom veličanstvu šefu. Slušati ih kako govore. Učiniti da to bude u opuštenoj atmosferi. Na osamljenom planinskom proplanku, uz cvrkut ptica i žubor potočića. Intimno. Bez svjedoka, nadasve.
Lijepa jedna i idilična slika u kojoj se veliča dvosmjerna komunikacija, sve dok se mali ne okuraži i kaže šefu šta misli o njemu.
Onda šef kaže: „Šta si mi to rekao?!“ i to bude kraj razgovora i početak njegovog kraja. Ili barem agonije koja vodi kraju.
I naravno, javno ga objesi za primjer drugima
Da se slučajno ne bi našao još neki hrabar. Jer, šefovi se vole. I o njima mislimo lijepo. Najljepše. Čak i kada su najgori.
Ovo nije priča o šefovima. Ni ljudskim pravima. Ni komunikaciji. Ovo je priča o feedbacku koji se doživljava kao lična uvreda. Možda se tako prezentira, a možda se tako percipira.
I da, najčešće je upućen članovima tima koji ga prihvate ili ne prihvate. Ponekad je upućen i vođi tima, a on ga ili vrlo teško prihvati ili nikako ne prihvati.
Da, sada su neka druga vremena, nije to tako.
Slažem se, ali sujeta uglavnom odolijeva svemu. I modi i tehničkom napretku.
Nekada ranije sam pisala o tome kako se stvarno trebaju voditi ovakvi razgovori, na koji način i u kakvom okruženju, a najprije koja ja svrha ovih razgovora. I u tom tekstu je sve lijepo, k'o slika.
To i u realnosti treba biti lijepo. Uglavnom i jeste. Ali, ima ovih malo drugačijih situacija. I ne mora nužno uvijek u centru zbivanja biti šef, ali realno uglavnom jeste.
Družba je družba. Služba je služba. Tako su nas učili. Danas se drugačije kaže, ali poruka je ista.
Kada se družimo – družimo se, kada radimo – radimo
Sve na radu je u vezi sa radom. Nema mjesta ni prostora za krhka ega i lomljive sujete.
Kada pričamo poslu, pričamo o rezultatima i ciljevima.
O tome kako se osjećamo u vezi sa poslom. I rezultatima i ciljevima. Šta smo mogli bolje ili gore.
Kako nam je šef mogao pomoći.
Sve u vezi sa rezultatima i ciljevima.
Nema to ništa veze sa šefovom frizurom, radnikovom košuljom koja se šefu ne sviđa ili – najgore od svega – „nešto mi se ne sviđa“.
Nema miljenika ni otpadnika. Ima radnika i neradnika. A, o tome pričamo. Zato smo tu, to nam je cilj. Zato smo se sastali, zbog toga ćemo se i rastati.
Trebamo pričati o dobrim i lijepim stvarima. Ohrabrivati se i bodriti.
Pričati o problemima i tražiti rješenja. Poredati uspjehe i neuspjehe.
Šta ćemo uraditi da se popravimo. I jedni i drugi. I treći.
Sve zbog posla koji volimo, u kojem uživamo i koji nam daje puno prilika, izazova i novih iskustava.
Trebamo pričati i o lošim stvarima. Šta nam ne ide. Šta boli, žulja i smeta. Ko boli, žulja i smeta.
Ali, pričamo pažljivo i argumentovano.
Ni slučajno po sistemu: „Hamo, vidi mu glave!“.
Uvijek, samo i jedino sa argumentima i konkretnim primjerima nepoželjnih ponašanja.
Malo je ljudi koji će dobro podnijeti kritiku. Ali ih je jako puno koji će dobro podnijeti argumentovanu kritiku i u njoj vidjeti priliku za vlastiti rast i razvoj.
Nije više ni bitno ko će kome uputiti kritiku, nego kako će je uputiti
Najviše pitanja iz naslova, dolazi upravo nakon kritike koja je ravna mahalanju i nije se srela sa argumentima.
Morate biti konkretni, jasni, nedvosmisleni, imati argumente i konkretne primjere. Morate biti realni, transparentni i pošteni.
Tek nakon takve kritike možete očekivati poboljšanje.
Tako možete očekivati pozitivnu promjenu, a ona će se vjerovatno i desiti.
Sa druge strane, možete očekivati i kontranapad.
Ali, ne ovaj iz naslova, nego argumentovan i sa konkretnim primjerima koji će vam pokazati da možda i niste u pravu.
Aha, pazi sad! Da, da i to je moguće. Ovo ne mora nužno biti loša stvar.
Čak naprotiv!
Možda dobijete pogled sa druge strane, širu sliku, drugačiju perspektivu.
Pa, shvatite da ste nešto pogrešno gledali, da niste razmišljali o razlozima ili da ste jednostavno postupili pomalo sebično.
Ovo može biti jako dobra lekcija i vaš korak ka pozitivnoj promjeni.
Jako važno, u kritičkom zanosu nemojte kao argumente, izvlačiti stvari od prije dva vijeka i zadavati niske udarce.
Prošlost je prošlost, i neka tu i ostane
To je završeno vrijeme i završeni događaji na koje nikako, ama baš nikako ne možemo uticati.
Sve što imamo je sadašnji trenutak i budućnost. Govorite o onome što je sada.
Ako je dobro, neka ostane dobro. Ili neka postane još bolje.
Ako je loše, neka se popravi. Ili neka se promjeni na bolje.
I kada vas kritkuju i kada kritikujete, to nije kraj. Ni svijeta ni života.
To je početak. Početak promjene koja je dobra za vas i sve oko vas.
I dobro, kažete mi vi. Sve ste uradili ovako, naoružali se argumentima i konkretnim primjerima. I bili pošteni i transparentni i blaženi i staloženi. A, šef opet pošizio. Onda nije do vas, do njega je.
Takav je kakav je i malo je toga što vi tu možete uraditi.
Osim, pobjeći. Možda nije časno, ni hrabro, ali je pitanje opstanka.