Ljudski resursi

Tek što smo proslavili početak nove godine, proslavili ženska prava i Dan rada obilježili neradom, približava nam se i ono doba godine koje se zove „sezona godišnjih odmora“. Drugo ime je i „ono vrijeme kada krene posao“. Kako god okreneš, jedno isključuje drugo. 

Ne može i odmor i krenuo posao. Biće da može.

Od kada je svijeta i vijeka, u vrijeme kada ima najviše posla – najviše se odmara. Ne znam kako, ali tako je. A, i ne bi baš da analiziram. Neke stvari samo prihvatimo takve kakve su. 

Znate ono kad ste glavni, pa sve znate i za sve vas pitaju? 

I dostupni ste 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici. Jer toliko je pitanja na koja samo vi znate odgovor.

Toliko je toga što samo vi znate uraditi. I vole vas, maze i paze. Kako i ne bi. Vi ste glavni! 

Vi pravite strategiju, vi kreirate biznis, vi ste nepobjedivi!

Ne, vi se bavite trivijalnim operativnim stvarima, brinete o toalet papiru, sijalicama, danima godišnjeg, zimnici. 

A, strategija? Pa, dešava se nekako.

Počelo je. To smo čekali, tome smo se nadali. I dočekali spremni. Ma, više nego spremni! 

Kakve smo samo planove napravili i ciljeve postavili!

Sve što nikada nismo stigli, ima da stignemo ove godine.

Tri puta više, bolje i brže. Možda i četri, ako nas krene. 

Već oko polovine ozloglašenog Januara, popušta zanos i počinje panika.

Jer stići nećemo, ni blizu. Pa dobro, takav je Januar, zato je i ozloglašen. 

Za Manager.ba piše Enisa Selmanović-Salkić 

Pitanje koje je iz nekih drugih dimenzija prešlo u biznis. I ne na način na koji biste, možda pomislili. Neki ovo zovu i motivacija. 

O motivaciji se priča nadugo i naširoko. Baš je moderna.

Mislim, svi o njoj pričaju, pa je i možemo nazvati trendom. A, radi li se na motivaciji? Pa i radi, reći ćete.

Za Manager.ba piše Enisa Selmanović - Salkić 

Sada je moderno razgovarati sa ljudima. Pitati ih šta misle, kako se osjećaju, boli li ih nešto. Šta misle o njegovom veličanstvu šefu. Slušati ih kako govore. Učiniti da to bude u opuštenoj atmosferi. Na osamljenom planinskom proplanku, uz cvrkut ptica i žubor potočića. Intimno. Bez svjedoka, nadasve. 

Lijepa jedna i idilična slika u kojoj se veliča dvosmjerna komunikacija, sve dok se mali ne okuraži i kaže šefu šta misli o njemu.

Radni dan užurbano počinje. Mailovi pristižu, kao rola beskonačnog papira koja se ne prestaje odmotavati. Svi telefoni koje imate – zvone, pište, dolaze poruke, notifikacije, čuju se pozivi u pomoć. Za stolom sjedi jedno, pred vratima čeka troje. Ah da, i šef nije baš najbolje volje. 

Ne tako davno, pjevušili smo da u svijetu postoji jedno carstvo i u njemu caruje drugarstvo. U isto to vrijeme, svečano smo se zaklinjali da ćemo uvijek i zauvijek jedni drugima biti dobri drugovi i da ćemo svojim drugarstvom doći do vrhovnog cilja - bratstva i jedinstva. 

I ne samo da smo pjevušili, vjerovali smo i živjeli drugarstvo. A, biti drug značilo je poštovati, uvažavati, voljeti, pomagati i igrati se. I družiti se. Prošlo je to vrijeme, porasli smo, sada smo prijatelji, poznanici i kolege. 

Ima uvijek onaj jedan što uvijek širi pozitivnu energiju, radi za dvoje (čak i troje), malo jede, još manje spava, ali sretan. I gledaju ga ljudi, onako ispod oka, s' čuđenjem i pomalo tužno. Otme se poneki komentar tipa „šta će, jadan“ ili „šteta, mlad čovjek“. 

Naravno, ima tu i pozitivnih reakcija. Rijetko i stidljivo, ali ima. Ali takvi već imaju svoje firme, pa gledaju kako bi ga privukli sebi. Kako god, situacija i pojedinac na nivou izdvojenog incidenta. Zamalo. 

Svi smo jednom bili mali. Mali ljudi sa velikim očekivanjima. Radoznali. Živahni (neki malo više).

Pa smo nespretno pravili prve korake. Tu i tamo, dobro se razbili, pa se preventivno držali bilo kakvog oslonca i uporišta.

Izgovarali prve riječi. Falilo je slova, ali nije nedostajalo dobre volje. Sklapali rečenice. Nespretne, ali su nas činile veoma sretnima.

Istraživali sve, divili se svemu. Malim i najmanjim stvarima.

Pravili malo veće korake, išli u škole i sanjali malo veće snove.

Prije nekih stotinjak godina, kada sam bila prvi razred osnovne škole, sjećam se da nam je naš divni učitelj pričao kako su se u njegovo vrijeme djeca kažnjavala udaranjem batinom ili linijarom po prstima ruku. Nije bilo ni posebnog obrazloženja, ni posebnog razloga, kažnjavalo se prema slobodnoj volji učitelja.