GENERACIJA Z
GENERACIJA Z: Besciljno pregledanje društvenih mreža
Manager.ba/analiziraj.ba BiH 05 kolovoza, 2019

Prva generacija ljudi rođenih u demografskoj skupini koju zovemo „Generacija Z“ za pet godina bit će tridesetogodišnjaci. Na globalnoj razini, istraživanja pokazuju da su to generacije koje svoje informiranje i odlučivanje zasnivaju na „hand-holding“ tehnologijama (onima koje im stanu na dlan, uglavnom pametnim telefonima), radne navike na multitaskingu, a svoje aspiracije definiraju kao želju za sigurnošću i stabilnošću.

Rođeni u i nakon 1995., ovi „tehnoholičari“ uglavnom ne mogu da zamisle ni minut svog života bez neke digitalne asistencije (od snalaženja u prostoru putem virtualnih mapa, do prikupljanja informacija o važnim pitanjima uz pomoć virtualnih asistenata kao što su Siri ili Alexa). Štampa, radio i TV za njih su presosaurusi, mediji prethodnih generacija za kojim oni nemaju ni previše potrebe, ni osobitog interesa.

No, bosanskohercegovački mladi iz Generacije Z, izgleda, tek dijelom prate ove trendove.

Novija istraživanja, poput nedavno objavljene Studije o mladima 2018/19, pokazuju da su, kad je riječ o korištenju medija i načinu informiranja, mladi u BiH negdje između Generacije Y i Generacije Z.

Naime, iako spadaju u digitalne urođenike, dakle iz vlastitog iskustva ne poznaju svijet prije interneta, još uvijek dijelom koriste i klasične medije, a online prostor im uglavnom služi za međusobnu komunikaciju i razmjenu poruka, trivijalnost i zabavu, a mnogo manje za dolaženje do informacija u svrhu obrazovanja i razumijevanja okruženja u kojem žive, po čemu više sliče prethodnim Y generacijama, nego Generaciji Z.

Istraživanje je pokazalo nekoliko specifičnih korisničkih navika mladih u Bosni i Hercegovini pri korištenju medija.

One daju razloga za zabrinutost i pozivaju na akciju, jer ukazuju da mladi medije koriste površno, trivijalno, bez cilja i svrhe.

Evo nekih od dokaza za ovakvo, pomalo pesimistično gledanje na interakciju mladi – mediji u BiH:

 

Navika 1: Mladi malo i rijetko čitaju knjige

Na upit „koliko često čitate knjige?“, 18,6% mladih odgovorilo je sa „nikada“.

Poslužio je ovaj podatak mnogim medijima za clickbait naslove „Petina mladih nikad nije uzela knjigu u ruke“ ili „Mladi ne znaju šta je knjiga“, koji, naravno, ne odražavaju stvarno stanje.

No, ovaj zabrinjavajući podatak, kada ga se poveže sa još jednom činjenicom, a to je da 45,8% ispitanika kaže da nikada ne sudjeluje ni u kakvim kreativnim aktivnostima, poput pisanja, slikanja, sviranja nekog instrumenta pokazuje, zapravo, devalvaciju vrijednosti lijepog u životima mladih ljudi.

To da veliki broj mladih ljudi ne smatra potrebnim da oplemeni svoj duh nikakvom kreativnošću, kao i to da ih 66,1% kaže da nikada ne volontiraju, a 41% da nikada i nigdje ne putuju, govori nam da je riječ o generaciji ljudi sa sasvim drugačijim prioritetima.

Oni to otvoreno i priznaju: 81% njih veoma važnim smatra dobar izgled, a 65,2% posjedovanje bogatstva.

„Piscu je mjesto u biblioteci“, govorio je Danilo Kiš.

Izvjesno je da sa ovakvim čitateljskim navikama, ali i nesrazmjerom pozitivnog odnosa prema duhovnim i materijalnim vrijednostima mladih, među njima ima tek mali broj onih koji imaju potencijal i želju biti novi Kiš, Hemon ili Karim Zaimović (koji je u dobi u kojoj je danas većina anketiranih mladih ljudi svojevremeno izrastao u ozbiljnog pisca).

 

Navika 2: Igranje videoigrica je manje popularno od gledanja TV-a

Iako se mnogi roditelji žale kako im djeca gube previše vremena igrajući videoigrice, istraživanje je pokazalo da svega 9,5% mladih igra igrice svaki dan, dok ih 40,5% kaže kako nikada ne igra igrice.

Štoviše, mladi u ovom kontekstu više pokazuju odlike Generacije Y (pa čak i Generacije X i Babyboomersa, kao prethodnih generacija), jer značajan dio vremena posvećuju gledanju TV-a (1 do 4 sata dnevno).

Dakle, mogli bismo zaključiti da je igranje videoigrica manje popularno od gledanja TV-a.

To se može razumjeti dijelom i kupovnom moći mladih, budući da je za mnoge od njih posjedovanje opreme za igranje igrica dosta skupo, kao i činjenicom da su digitalni TV programi za većinu ipak pristupačni, a nude veliki broj TV kanala na kojima mladi prate uglavom zabavne sadržaje.

Televizija nije primarni izvor vijesti i informacija za mlade.

No, nisu to ni drugi mediji (27,4% ih nikada ne čita novine, 11,2% nikada ne prati portale da bi se informiralo, a 45,3% ih to čini vrlo rijetko).

Pasivan način provođenja slobodnog vremena uz zabavne programe na TV-u ili gledanje filmova očigledno je dominantan način interakcije s medijima za bh. mlade.

 

Navika 3: Mladi ljudi su stalno online, ali vrijeme provedeno online ne znaju kako kvalitetno ispuniti

Mladi ljudi su gotovo stalno online. Većina njih, pokazuju brojna dosadašnja istraživanja, gotovo više uopće ne može procijeniti koliko vremena provede na internetu, jer su stalno prisutni i u virtualnom koliko i u stvarnom svijetu.

U ovom istraživanju, 70,3% mladih reklo je kako je praktično uvijek i svuda online, dok većina kaže da ako bi skupili sve minute provedene online, one bi činile 3 do 5 sati njihovog vremena dnevno.

No, 54,9% mladih kaže da nikad ili vrlo rijetko to vrijeme provedeno online koriste za potrebe obrazovanja, odnosno dolaženja do nekih informacija koje bi im pomogle da nešto nauče; 56,5% kaže kako se rijetko ili nikad ne informirajuu o dnevnim događajima online, a 66,8% ih nikada ne šalje e-mailove, ili to čini vrlo rijetko.

Online prostor je mladima, zapravo, prostor društvenih mreža, koje koriste za stalno pregledavanje sadržaja koje su objavili drugi mladi, gotovo po inerciji „listajući“ svoje news feedove kako bi „prekratili vrijeme“.

Kada se uzme u obzir da je 55% njih reklo kako često ili vrlo često provode slobodno vrijeme ne radeći apsolutno ništa, onda je jasno da i ovo besciljno pregledanje društvenih mreža spada u to gubljenje slobodnog vremena, neispunjeno nikakvim sadržajem.

 

Navika 4: Mladi ne traže vijesti, oni žele da budu vijest

Komunikacija s prijateljima na različitim platformama (ViberMessengerWhatsApp) i dijeljenje fotografija i videa dominantne su aktivnosti mladih u online prostoru.

87,7% mladih vrlo često koristi online aplikacije za internu komunikaciju s prijateljima (dakle, putem grupa, aplikacija za komunikaciju i sl.), dok njih 47,9% često dijeli fotografije ili video na društvenim mrežama.

Mogli bismo, dakle, reći da mladi u online prostoru nisu zainteresirani za razmjenu mišljenja sa širokim krugom ljudi, za konstruktivne diskusije i razgovor o bitnim temama, jer na „široko vidljivom dijelu interneta“, dakle svojim profilima, uglavnom dijele svoje fotografije i video, dok se za diskusije zatvaraju u eho-komore u kojima raspravljaju sa uskim krugom istomišljenika.

Mladi, dakle, ne žele vijesti i informacije na osnovu kojih bi diskutovali o bitnim temama, oni žele da za svoje pratitelje na društvenim mrežama oni budu vijest.

Ne mare pritom previše za svoju privatnost i podatke koje čine javno dostupnim i nisu zabrinuti za to da društvene mreže dijele njihove privatne podatke (gotovo polovina njih ne smatra da ti podaci mogu biti zloupotrijebljeni), a ciljna publika kojoj se obraćaju nije jako široka: naime, kažu kako imaju od 50 do 500 FB prijatelja.

No, ono što je zanimljivo jest da im je ta publika uglavnom nepoznata ili manje poznata, od oko 500 FB prijatelja većina poznaje tek 10 do 20 njih osobno.

Ovi podaci, pored rasta kulture narcisizma, pokazuju i značajno nizak nivo digitalne, odnosno online medijske pismenosti i nemarnosti mladih prema svojoj privatnosti, osobnim podacima, stupanju u interakciju s nepoznatima i sl.

 

Trivijalnost i zabava

Kako se nositi s ovim promjenama u interakciji mladih s medijima? Kao starije generacije i digitalni imigranti ne možemo ih pobijediti, dakle, valja se prilagoditi.

U toj prilagodbi čini se smislenim slijediti, a ne nametati (svoje ideje i viđenje informacijskih potreba mladih i načina kako ih zadovoljavaju), razumijevati, a ne osuđivati (odnosno pokušavati da nove trendove gledamo samo i isključivo iz stare perspektive i pokušavati usmjeriti mlade ka svrsishodnijoj, kvalitetnijoj upotrebi medija), ali i konstruktivno kritikovati one korisničke navike koje očigledno negativno utječu na njihov stepen informiranosti, obrazovanosti i kvalitet života.

Ove koje smo naveli, nesumnjivo, jesu za ozbiljnu zapitanost, zabrinutost i kritiku.

Dok globalna Generacija Z svoje digitalne uređaje i stalnu povezanost s internetom koristi za informisanje i donošenje odluka, naša Generacija Z uglavnom se zadržava na trivijalnosti i zabavi; dok globalna Generacija Z teži ka sigurnosti i stabilnosti koju želi graditi multitasking upotrebom medija, bh.

Generacija Z smatra kako je svrha upotrebe medija samoreprezentacija i pokušaj da se postane influenserom i celebrityjem u online prostoru.

Svi ovi pokazatelji trebali bi biti polazna osnova za ozbiljnu diskusiju i traganje za kvalitetnim rješenjem za podizanje nivoa online medijske pismenosti kod mladih u BiH.

Generacija Z se, izgleda, utapa u valu online medija koji ju je zapljusnuo, a sama nije sposobna pronaći pojas za spasavanje.

Roditelji, škole, mladi NVO sektor i svi mi koji smo u interakciji s mladima moramo im ga dobaciti.

Prije nego bude kasno.